Kuća koju sanjam

Andre Moris

    Pre dve godine,rekla je,kada sam se teško razbolela,odjednom sam shvatila da mi se nešto čudno događa.Iz noći u noć sanjala sam isti san.

    Šetala sam poljima,negde duboko u provinciji.U daljini bih ugledala belu kuću,nisku ali izuzetno dugačku.čitavo to zdanje bilo je okruženo drvoredom lipa.

    Levo od kuće,uvek bih se iznova začudila,iskrsao bi šumarak.gusto poređane topole na čudesan način narušavle su savršenu simetriju,čineći u stvari neverovatan sklad.krošnje topola nadvisivale su lipe i proizvodile zvuk koji bih još dugo čula i kad bih se sasvim razbudila.

    U snu koji mi se iznova javljao kao da me je neka nepoznata sila prosto vukla da priđem toj kući.Prilazila bih kapiji takođe obojenoj u belo,otvarala vrata i nastavljala da hodam krivudavom stazom.

    Duž čitave staze takođe su bile zasađene lipe.Među ispupčenim korenjem stabala skrivalo se najdivnije cveće.Jagorčevina, bele rade,ljubičice...kad bih se sagnula da uberem jednu od anemona,cvet bi gubio boju i bledeo u mojoj ruci.

    Polako bih se približila kući.Pred samim ulazom nalazio se mali travnjak okružen nežnim cvetovima ljubičica.zastajala bih i dugo posmatrala kuću.

    Bila je sagrađena od belog kamena.Nekoliko stepenika vodilo je do masivnih ulaznih vrata koja su načinjena od tamne hrastovine,bila su suprotnost uglačanom kamenu.

    Prišla bih vratima i dugo zvonila želeći da me neko pusti da uđem.Niko nije odgovarao.Onda bih počela da vičem,opet u nadi da će se neko konačno pojaviti.U tom trenutku obično bih se probudila.

    Taj san ponavljao se mesecima takvom preciznošću da sam konačno poverovala da sam tu kuću,šumarak,drvored,sigurno nekad davno videla,verovatno dok sam bila sasvim mala.U budnom stanju nastojala sam da prizovem sve detalje,da pokušam da se setim otkud mi je taj prizor poznat.Nije vredelo.

    Pošto mi je san posto takva opsesija,jednog leta odlučila sam da kupim kola i da odmor provedem vozeći se nasumice po Francuskoj.Ćinilo mi se da mi život zavisi od toga da konačno otkrijem kuću iz svog sna.

    Ne bih sad želela da vas zamaram svojim putešestvijem.Samo da znate da sam zaista na putu provela dosta vremena vozeći se, uzduž i popreko,po čitavoj Francuskoj.Ništa nisam otkrila što me,da budem sasvim iskrena,i nije baš mnogo iznenadilo.Od samog početka bilo mi je jasno da tragam za nemogućim.

    U Pariz sam se vratila polovinom oktobra.čitave zime isti san vraća mi se iz nedelje u nedelju,mesecima i to je postalo nešto sasvim obično.

    Prošlog proleća,kad je malo otoplilo,krenula sam da provodim vikend u okolini Pariza.Vremenom sam toliko navikla da u slobodne dane budem u prirodi da im je bilo zaisto čudno kad bih,doduše retko,zbog nekog posla tada ostala u gradu.

    Jednog dana doživela sam šok.To je ono osećanje pomešane radosti i panike kada sretnete drugu osobu koju dugo niste videli.

    U okolini Pariza naišla sam na dobro poznat prizor.Iako ne pamtim kad sam tu poslednji put tu kročila,odjednom mi se sve učinilo strašno blisko.

    Kroz šumarak topola nazirale su se krošnje lipa.I bela kuća.Srce samo što mi nije iskočilo iz grudi.Osetila sam veliko uzbuđenje i neverovatnu tremu.Zar je moguće da ta kuća iz mog sna zaista postoji?

    Krenula sam krivudavom stazom nazirući teška,hrastova vrata koja su činila onaj neverovatni kontrast sa uglačanim kamenom.

    Kraj staze sam videla jegorčevinu,bele rade,ljubičice i - anemone.Od straha da će mi izbledeti u rukama,nisam ubrala ni jedan cvet.Išla sam prema ulazu.

    Zazvonila sam u paničnom strahu da mi,kao ni u snu,niko neće otvoriti vrata.Ali,skoro istog trenutka kad sam dodirnula zvono,vrata su se otvorila.Pojavio se omanji čovek,mršav,izuzetno bledog lica.Pomislila sam da je to verovatno neki sluga.

    Gledao me dugo,ne progovarajući ni reči.Izgledao je kao da je iznenađen što me vidi.

    -Zamoliću vas za jednu uslugu - konačno sam prekinula tu neprijatnu tišinu.-Ne znam ko su vlasnici ove kuće,ali bila bih im  veoma zahvaln kada bi me pustili da uđem i razgledam njihov dom!

    -Ova kuća se izdaje - rekao je glasom koji mi se učinio pun tuge i žaljenja.-ja sam jedini ostao u kući i dužnost mi je da je pokažem svakome ko želi da je iznajmi.

    -Kuća se izdaje!- bila sam iznenađena takvim srećnim sticajem okolnosti.-Samo,izvinite,zašto bi vlasnik ovako divne kuće uopšte želeo da je izda?Zar oni ne žive ovde?

    -Vlasnici su doskora živeli u ovoj kući,sve dok ona nije postala začarena.

    -Začarana?Hoćete da kažete da o njoj žive duhovi?- nisam mogla da sakrijem iznenađenje.-Zar još bilo ko u francuskoj, u ovom vremenu tako razvijene tehnologije,veruje u duhove?

    -I ja sam dugo mislio da su priče o duhovima nešto čime se plaše mala deca - nastavio je sluga tužnim glasom.-Uverio sam se da oni postoje kada sam i jednog i sam sreo u parku,ispred kuća.Bio je to duh koji je najzad i oterao moje gazde iz ove kuća.

    -Baš čudna priča - pokušala sam da budem ljubazna i dalje sumjnajući u verodostojnost njegovih reči.

    -Kažete priča,gospođice!- neznanac je ovo poslednje rekao sa puno prekora.-Vama je to izgleda smešno?Kao da ne znate da ste taj duh bili baš - vi!